Архиве блога

Umem da letim, ali ne umem da padnem

U predhodnom postu sam vam ispričala priču o vazdušnom tunelu i mom visokom letenju. Visoko je bilo za uslove koji vladaju u tom tunelu. Kasnije kada smo razgovarali, rekli su mi da sam išla gore i preko 4 metra, do 5m, što sa ostalima nije bio slučaj. Odlično sam letela, ali ispadanje iz vazdušnog stuba dovodi do naglog pada dole na sunđer. Što ste bolji, više se podignete gore, ali isto tako i kada padate dole veća je opasnost da se povredite. Da ne biste ispali iz stuba, morate da budete izvežbani za tunel. Niko nije ni očekivao da ću otići tako visoko, jer se to obično ne dešava sa đacima.

Ja sam tako rokila dole da ne umem ni da vam opišem bol koji sam osetila u predelu vrata i malo niže niz kičmu, ispod vrata. Kvrcnulo je nešto, a ja sam u strahu da sam nešto slomila, brže bolje skočila na noge, da dokažem sebi da mi nije ništa. To je bio treći ili četvrti moj let. Juče sam ostala sama sa decom, pošto je dragi išao na aerodrom, a ja ukočena nisam mogla. Mislila sam proćiće i to.  😕  Ceo dan sam se vukla po kući kao prebijena mačka.

Kada je došao dragi i video u kakvom sam stanju bez ikakvog dvoumljenja je pozvao taksi i na moje „ma neću da idem… proćiće…ma šta ti je bre… nije mi ništa…“ bukvalno me isterao iz kuće i odveo direktno na urgentni.

Ne znam da li znate, ali kada slomite kičmu, neki pršljen, postoji mogućnost da sasvim normalno funkcionišete udovima, da pri tom i ne znate da ste slomljeni, da mislite da ste se samo malo ukočili, a da u pitanju bude ozbiljan prelom, koji u jednom trenutku može da dovede do ozbiljnih posledica. Baš iz tog razloga me je strpao u taksi i naše odredište je bilo Urgentni centar Beograd.

Idem ja tako i psujem samu sebe. „Budala, mora ona da leti visoko, konjina jedna, šta mi je ovo trebalo, e ako sam nešto polomila ubiću se, svega mi…“ Znate, moj položaj je bio savršen zato sam i otišla visoko, niko nije kriv, što ja ne umem da padam, a umem da letim. Šest godina sam trenirala džudo i padala i ovako i onako, ali nikada sa 5 metara. Ko je uopšte spreman da padne sa 5 metara? Nastavnici nisu krivi, jer niko nije očekivao da ću se podići gore. Morate da imate osećaj za vazduh i za taj stub vazduha oko vas, da ga ispratite inače ne možete da odete gore. Ostali đaci su leteli na metar, dva i sve na dohvat nastavnika, a ja budala završila na urgentnom.

Na prijemu, pitaju oni šta je sa mnom. Mi kažemo, pala. Kako pala? Pa eto, pala sa 5 metara. Hahahahaha..sad se smejem, ali mi onda nije bilo do smeha. E da ste mogli da vidite onog čoveka na prijemnom. Gleda me, ja stojim normalno, a pala sa 5 jebanih metara. Gde te boli, ja pokažem i u roku od odmah su me primili. Kažu levo soba broj 4.

Uđemo unutra. Doktor pita šta je. Mi kažemo, pala. I on pita kako, odakle? Pala sa 5 metara. Pogleda on u mene i kaže, gde nađe 5 metara? U vazdušnom tunelu. Gde nađe vazdušni tunel? U Novom Sadu. Da sam pala kroz prozor čisteći prozore ne bi se čovek iznenadio, ali ovako je ostao zatečen. Pošalje me na snimanje. Slikaše oni mene i odmah sam dobila rezultat snimka. Tu u hodniku, dragi i ja, ko dva iskusna doktora buljimo u onaj snimak i vidimo da je nešto malo otišlo na jednu stranu.

snimak

Ove kuće nisu u meni…100% …  😀

Predali smo snimak unutra i odmah me pozvaše u sobu broj 5. To je gipsara. Prepadoh se živa. Kaže onaj gipsar sedi ovde. Ja sedoh, a on poče oko mog vrata da mota vatu, još vate i još vate i meni dođe da zaplačem od muke. Kako ću sad da čuvam decu sa ovim oko vrata? Konjina sam totalna! Nema onog doktora, nego samo ovaj, mota li mota. Auuu…kako će vrat da mi zagipsa, kuku meni. Uze zavoj i poče da mota, mota li mota.

E onda se pojavio doktor iz sobe broj 4 i kaže: „Malo ti se pomerio taj pršljen, ali ništa nije slomljeno.“ Prestade onaj da mota i zalepi hanzaplastom. „Ovaj meki šal ćeš da nosiš nedelju dana, a onda možeš sama da ga skineš. Idu praznici, pa da ne dolaziš. Brufen za bolove da piješ i Bensendin od 3mg uveče pred spavanje. Pošteda dve nedelje.“ Nasmejah se ja slatko. Pade mi kamen sa srca i pustiše me napolje. Dragi me gleda, čita one papire i u njegovom stilu pita: „…a jesi li ti njemu rekla da kući imaš dvoje male dece, koje nema ko drugi da čuva.“ Šutnuh ga u dupe uz „mamicu ti jebem“ i odosmo srećni i zadovoljni.

Celu noć je ustajao, sipao mleko, premeštao decu iz našeg kreveta u krevece i obrnuto, a ja ne mrdam. Samo kad ih čujem zovem ga, ustala bih ja da mogu, ali ne mogu. Boli mamicu mu jebem. Bensendin smo uzeli od 2mg, da se ne komiram totalno. On je neophodan za opuštanje živaca uz kičmeni stub. Moram da ga pijem, a umesto Brufena pijem Nimulid. On je proveren i definitivno najbolji. Bar za mene.

ja-i-moj-vratEto, morala sam bez malo da slomim vrat da bih malo odmorila. Sama sam kući, na TV-u po navici crtaći, u kući blagi haos, moraću da se malo stisnem i da sredim ovo, ne mogu da gledam lom. Dragi mi je strogo zabranio da mrdam po kući i da sređujem. Duša moja, kaže ja ću kad se budem vratio.

Jutros je Marka odveo na aerodrom sa sobom, a Ana je sa babom, Jovana je kod druge babe i danas treba da dođe. Mami i mojima ne smem ni da pričam. U ostalom nije mi ništa, a cele noći kad god se probudim razmišljam, kako da drugi put ne ispadnem iz stuba vazduha. Nebo je zakon, a za skakanje sa 5 metara ne postoji padobran. Idemo dalje.