Ništa se ne mora…

Ne mogu da se složim da se mora učiti, da se mora nameštati krevet ujutru, da se mora spavati, kupati, prati zubi, reći „hvala, izvini, izvoli…“, da se mora čitati, raditi domaći zadaci, biti fin za stolom, ništa se sa tim ne slažem, jer ništa od navedenog se ne mora i ko zna čega još sve se deca ne moraju pridržavati. Ovde mi najviše bode oči to „mora se“.

Mislim da je život mnogo lakši i lepši kada se sve ovo navedeno upotrebljava, ali se ne mora. E sada, kako deci bez „morati“, usaditi sve to? Kako ih naučiti da nije loše imate obaveze? Treba, ne mora. Ne umem da vam kažem recept, ali vam mogu reći kako na sve to ja gledam.

Sve ono što se MORA je nešto što se nameće nekome, a bilo kakvo primoravanje, samo od sebe stvara otpor i kod dece, a i kod odraslih. Ako neko nešto mora, onda samim tim nije slobodan da radi ono što želi, već zato što je neko drugi tako rekao. Znači u samom startu se stvara neki razdor između onoga ko naređuje i onoga koji to mora da uradi.

Igračke mogu da budu svuda rasturene, pobacane na sve strane i ne moraju da se skupe, deci ne smetaju, a više i neće da se igraju. Želim da ih pokupe, a njih mrzi. Dobro, nema problema, vaše igračke vaša stvar, ako vas mrzi da skupite, mene mrzi da ih preskačem, znači ono što meni smeta ja ću da sklonim i da bacim u kantu, to je moja stvar. Šta koga briga šta ja radim sa onim što mi ne treba i što mi smeta?

Znači važi, ne morate da ih skupite, to je vaša stvar, ali ih sutra neće ni biti. Nema svađe, uzmem kesu za đubre i laganica jednu pojednu ubacujem u kesu. Da vidiš samo kako potrče da skupe igračke i sledeći put ne treba ni da kažem da posle igre treba da se pokupe. Znači ne moraš to da uradiš, ali to će imati svoje posledice, ako ti odgovara to što će se desiti zbog toga što nešto ne želiš da uradiš, onda nema nikakvih problema. Suoči se sa posledicama i teraj po svome. To ti je život.

Ne raditi se domaći zadatak, ne čita ti se knjiga, koju treba da pročitaš, ne učiti se, mrzi te, pa dobro i ne moraš. Meni sutra niko neće dati jedinicu, neće mi niko ništa reći, šta me briga za to, to je tvoja stvar. Ako tebi nije problem, što bi meni bio? Neće mene sutra niko da ismejava zato što sam lupila neku veeliku glupost u školi. Ja sam svoju lektiru odavno pročitala. Suoči se sa posledicama i teraj po svome. Ako tebi odgovara, odgovara i meni. Podržaću te u svakom slučaju. To ti je život.

Ovo su samo dva gruba primera, ali mislim da se suština vidi. Deca treba da imaju pravo izbora i da se suoče sa posledicama. Akcija i reakcija. Ako sa dve i tri godine nauče da sve što rade ili ne rade ima svoje posledice, onda kada dođe vreme za školu i neke druge ozbiljnije stvari, ne treba ni da im se objašnjava.

Ne treba da rade ništa zbog mene i da bi meni udovoljili. Ti slušaš mene, ja slušam tebe. Ja slušam tebe, pa slušaš i ti mene. Ravnopravno i pošteno. Ne moramo to da radimo, ali nam je svima mnogo lepše. Iz toga proizilazi poštovanje, a poštovanjem se pokazuje ljubav. Ja tebe volim, pa te s toga i poštujem.

Ne očekujem da i deca mene vole i poštuju, zato što to tako treba ili je prirodno. Svaka prava ljubav se zasluži svojim delima. Ono što radimo za one koje volimo radimo zato što ih volimo, ne zato da bi i oni voleli nas. Važno je da drugima ne radimo ono što ne volimo ni nama drugi da rade, pa ma kakvi odnosi bili u pitanju, između mame i deteta ili sutra između deteta i drugara, ili još kasnije u ljubavi kada dete odraste.

Znači nekad sutra, mogu da odem na mesec dana sa njihovim tatom, ako poželimo. Nedostajaće mi deca naravno, kao i mi njima, ali neću se opterećivati sa tim da li rade nešto što se „mora“, jer ništa se ne mora. Radiće ono što treba da se radi, da bi im bilo lepše i bolje i ni iz jednog drugog razloga.

Naravno da je ljudski grešiti, možda moj pristup deci nije dobar, pokazaće vreme, ali za sada nam dobro ide i nećemo ništa menjati. To što ponekad vičem, pokazuje samo moju slabost, ali treba imati u vidu da sam i ja samo obično ljudsko biće, pa pri tom i mama. Obećavam da ću se popraviti, ljubi vas majka.

Posted on 22/10/2010, in Boje su u nama, NAŠA DEČURLIJA, SVAŠTA NEŠTO and tagged , , , , , , , , . Bookmark the permalink. 27 коментара.

  1. Ju, kakva prelepa deca :). Svaka čast, srećna mama :).

    Свиђа ми се

  2. Charobna, ok…može i tako kako ti pišeš, stvar je samo iz kojeg se ugla gleda. Sve sam to i ja rekla mojoj deci…nije stvar u tome. Učiti se mora – stvar je kako im to prezentujemo. Ja sam dala sebi tu slobodu da naglasim MORA SE u svom postu, jer smatram da se mora – nije da se želi. A kako sam ja to svojoj deci prezentovala – to je već druga priča. Naravno da sam razgovarala sa njima i objasnila da je škola važna iz tog i tog razloga. Jebi ga, presvući se ipak moraju – tu nema objašnjenja – neće ići u pidžami valjda u školu? Znaš – roditeljstvo je individualno, kako ko to uspe. Tebi svaka čast ako učiniš sve ispravno. Ja evo priznajem da to ne uspevam uvek. No dajem sebe celu svojoj deci, trudim se da učinim ono najbolje za njih. Bilo to sa moraš ili ne. I ja ne bih želela raditi ali moram, ne mogu da sedim kući jer nećemo imati od čega da živimo. Nije da ne moram, zar ne? E sad…mogu to upakovati nekako, pa da im objasnim, znate …. životne potrebe iziskuju da mama odlazi na posao, ne zato što mora…nego zato što želi da vam pruži bolje uslove za život, jer ako ne ode, nećete uopšte imati uslove za život. Eto, može i tako, istina. Znači – ne mora se, samo u drugom paketu. E sad, ti meni nemoj uzeti za zlo, no očito da nam se putevi na ovu temu malo razilaze, pa bih ja tu završila raspravu na ovu temu…svi mi mislimo da dajemo najbolje od sebe, pa eto…trudim se i ja. A očekujem da se trude i oni. E da – i nikako ne očekujem da me VOLE ZATO ŠTO MORAJU!!! Uopšte ne treba da me vole ako ne osećaju tako…ali mogu sa ponosom reći, da sam zavredila njihovu ljubav, bez obzira na to što se kod nas neke druge stvari ipak moraju.

    Свиђа ми се

  3. E da…i opet da ponovim, ako bih i otišla na mesec dana sa mangupom negde, brinula bih se, no ne zato da li su uradili što moraju, nego bih se brinula da li su dobro. To ima direktne veze (što oni koji čitaju ne moraju povezati) sa njihovim ocem koji uopšte ne zna šta se sa njima dešava. Izvini, no kroz ovaj tvoj post osećala sam se malo povredjeno jer mislim da nisi u potpunosti prihvatila ono što sam izmedju redova želela da kažem. Mogu da pišem kako sam super mama i kako su moja deca super i kako je sve super – ali nije a nisam ni ja.

    Свиђа ми се

  4. Ehej, Čarolijo, slažem se s tobom da se baš ništa ne mora. Slažem se s tobom i u tome da nije jednostavno biti roditelj, naročito MAMA, a tvoja razmišljanja i delanja u pravcu uzročno – posledičnih veza prema sopstvenoj deci, mislim da su pravi put vaspitanja. Deca nas neočekivano iznenade svojim reakcijama upravo onda kada se odnosimo prema njima kao prema sebi ravnima, zar ne?

    Свиђа ми се

  5. Niko od nas nista ne mora. Istina je! Ali da li je to dobro ? Mora se ! I ja ne moram ali ustajem ujutru i nosim Dekija na trening. Zato sto moram i hocu za njegovo dobro. Isto tako mogao bi da precutim i ne ukazem na sitnice koje bi ucinile da oni svate neke stvari u zivotu ispravnije. Ne nisam tako vaspitan , jednostavno MORAM jer to je moj zadatak, to je moja zelja. Tako i decu moramo poslati u skolu, moramo ih uciti koje su njihove obaveze , koje oni moraju izvrsavati. Ustvari istina je „ne moraju“, dobro ti kazes , samo cemu ce ih to dovesti? Poenta Sanjinog posta nije ono sto ti tu pises, totalno nisi pogodila o cemu je pisala. Nasi principi vaspitavanja se nesvode na to moras , ali u prevedenom znacenju oni to tako svataju , kao i tvoja deca koja ce da trpe posledice ako ne uradte to, to i to. Sto ce reci cinjenica je da se mora.

    Свиђа ми се

  6. Sad pročitala i Sanjin post, pa se vratila…

    Moj stav je da se MORA.
    Dakle, bez pogovora, kasnije u životu i automatski – ja bez razmišljanja ulazeći u radnju govorim „Dobar dan“, i sve navedeno, jer je to automatizam usađen od ranih dana, bez ikakvih finesa i brige o mom integritetu, o eventualnoj mržnji ili oportunizmu koje dete može da stekne prema roditelju i svega tome sličnog.

    MORA smatram jako bitnim i za nadalje u životu; mnoge profesije ne idu bez MORA I TAČKA, moranje bez pogovora je uslov bez kojeg se ne može, i to je prosto to, bez konotacija i interpretacija.
    Prosto rečeno, ako želim da budem ono što sam – to podrazumeva spiskove MORA, bez macanja, obrazloženja i mozganja „jačeg“ o mom emotivnom stanju ili ko zna čemu… Uvek bilo i biće.

    No, moje mišljenje je da ovde nije suština u MORA, već u nečem sasvim drugom.
    Suština je u – MISLI.

    Moje duboko uverenje je da – moralo-ne moralo – dete mora da uči da misli, da mu neće roditelj uvek biti „iza leđa“, da ima glavu na ramenima koja nije za frizuru :), i to je to.

    Mislim da nam je to najvažnija uloga, i jako cenim roditelje koji misle, posebno ako misle kako decu da nauče da misle :). Ma koliko to bilo opterećujuće i preteško…

    A kod opcije MORA, spartanske kao što je u mom poimanju, opet mora postojati VRLO jasna razlika u tome šta je to konkretno.
    Dakle, kako bi rekla moja keva – izabereš 3 ili 5 stvari koje se moraju, i to ganjaš po cenu života, ostalo „samo“ učiš dete da misli.

    Dakle, u vrlo skraćenoj varijanti, uverena sam da dete treba učiti da mora, ali samo jasno definisane stvari.

    Ako uzmemo bilo šta od pomenutog – molim, hvala, dobar dan – to je vaspitanje.
    Pranje zuba 🙂 – to je zdravstveno vaspitanje. Nikad u životu nisam rekla detetu: ‘oćeš maco da pereš zube? To MORA. Ne može dete od 5 ili 10 godina, čak i mnogo kasnije, da shvati da treba prati zube na teži i ružniji način – MOJA odgovornost je da ga naučim da mora.

    Ako uzmemo opcije kao što su – moraš ići na balet, na engleski, na francuski, na slikanje (obično istovremeno) – plus – biti odličan učenik, e onda već dolazimo do onoga DA LI mora.

    Dakle, da me ne razumete pogrešno – mislim da svaki roditelj na svoj način „sprovodi“ mora se ili ne, i to prema najrazličitijim kriterijumima, to svi znamo :).

    Ali, ja uvek kažem – koje god da su mi bile metode i tehnike – efekat je TO. Posle par decenija više nema pitanja da li ste učinili dobro ili ne – sve se vidi jasno da ne može biti jasnije…

    Hvala na tekstu, i još jednom – deca su prelepa :heart: .

    Свиђа ми се

  7. Ne znam prosto šta da prokomentarišem. Moja deca su na trenutke predivna, poslušna i razumna. Sa druge strane imaju periode kada me jednostavno ne čuje, ne primećuju i ne daju ni pet para šta ja pričem. Isprobala dam sve moguće fazone i fore da bih došla do željenog cilja. Još uvek nisam našla odgovor na pitanje “ Koji je pravi način za ispravno vaspitavanje dece?“

    Свиђа ми се

  8. Imam troje dece, odnosno trojicu sinova. Izuzev što su svi istog pola, ništa drugo nije im zajedničko – a isto su vaspitavani.
    Stalno se preispitujem da li sam nastupala dobro, da li sam bila preoštra ili pretolerantna, da li sam jedna mudra ili blesava majka… kad su sve te metode na svakome od njih isto primenjivane, a dale tako različite rezultate.
    I što sam više „u materiji“ sve sam nesigurnija u odgovor. Pored ljubavi koja se podrazumeva, mislim da je jedina konstanta – poverenje. Ako je odnos zasnovan na poverenju (uvek sam tu za tebe, možeš da računaš na mene, ako ti nešto uskratim razmisli zašto sam to uradila a ne da te ne volim, ako sam vikala to je iz straha, razumeću te ako mi sve lepo objasniš, imam i ja pravo da budem nadrndana…).
    Tačno je da ništa ne mora, ali mnogo toga je poželjno.
    I još nešto, Čar – pričaj s decom i kad ti se ne živi, a kamoli priča. Zapamtiće, veruj mi, i kad izgleda da te ne slušaju. Oni to umesto u mozak skladište u kičmenu moždinu, pa kad-tad izbije na površinu, a u narodu je poznatije kao mudrost: Došlo iz dupeta u glavu.

    Свиђа ми се

  9. Razumem obe: i Char i Sanju. Saglasna sam sa zamenom reci „morati“ nekom manje agresivnom, samim tim prihvatljivijom jer daje bolje rezultate, ne samo kod dece nego i kod odraslih. Na rec „morati“ u svakom mozgu se pale lampice, alarmi i potreba da se eto, bas ne mora. Ako se svede na stvar izbora, borba nestaje, nema potrebe da postoji i sve postaje tako prirodno.

    Nece da radi domaci. Odlicno. Dajem mu 3 minute da prestane da kuka i prihvati se posla, posle toga odlazim. Sledi mirna recenica: „U redu, posto neces da radis, sad spakuj lepo sve u ranac, a sutra cemo objasniti uciteljici da prosto domaci nisi hteo da uradis“. Nema tog nagovaranja, moljenja i obajsnjavanja koje bi dalo bolji rezultat 🙂

    Slazem se da deca treba od malena da uce da preuzmu odgovornost za svoje postupke i da uce sta su posledice. I da nije kriv Pera, Mika ili Laza, vec su svojim postupcíma doprineli. Ako je pod „moranje“, krivica je na drugima, ako je sopstveni izbor – preuzima se odgovornost 🙂

    Ostaje da vazi i ona: najbolje se uci na sopstvenim greskama, pa nije lose neke od tih lekcija im „isposredovati“, tamo gde psoledice nisu nesto dramaticne. Ocigledna nastava je savrseno sredstvo za ucenje 🙂 🙂 🙂

    A gresimo svi, u mnogo cemu. I niko od nas nema tapiju na mudrost naj-roditelja na svetu. Svi radimo najbolje sto umemo s ogromnom kolicinom ljubavi. I kako god bilo, kojim god putem krenuli, zdrava, topla ljubav prema njima je najvazniji kamen temeljac 🙂

    Свиђа ми се

  10. Izvinjavam se – ja se bila raspisala onoliko, gde mi pobegoše postovi? 🙂

    Свиђа ми се

  11. pih….sto su mi deca veca, to sam manje iskljuciva. uopste nemam petlju da onako otresito iskazujem svoje stavove. jedna baba bez dana osnovne skole jednom mi je rekla najvecu mudrost koju sam cula: sto si cuo u svetu, nadaj se u veku. i sama uvidjam da od dece mozes svasta da dozivis (bez obzira na to koliko si pozrtvovan roditelj i cestit covek), pa zato samo merkam i osluskujem situaciju. stalno se preispitujem, mislim da i mi moramo da se menjamo sa nasom decom. ne vaspitavam ih isto jer ni oni nisu isti, svako ima drugacije talente i mogucnosti. te tako. jedna moja prijateljica koja ima cetvoro dece ume da kaze – ranije sam imala cetiri teorije o vaspitanju dece, danas imam cetvoro dece i ni jednu teoriju.

    Свиђа ми се

  12. Kokice istina je da me je tvoj post inspirisao na ovaj moj, ali sa druge strane da ne postoji link ka tvom postu, ovo je skroz posebna priča.

    Daleko od toga da sam dobra, savršena, mama, moj stav je samo u suprotnosti od tvog i zaista nemaš razloga da se osećaš povređenom, jer mi to nikako nije bio cilj.

    Šta ću ja i dalje ne mislim da se bilo šta mora.

    Свиђа ми се

  13. Ćakulanje drago mi je da se naša mišljenja poklapaju, samim tim što si i prosvetni radnik, pored toga što si i mama.

    Свиђа ми се

  14. Mangupe mislim da to kad se nešto mora, stvara otpor kod dece. Nije mi bio cilj da pogodim o čemu se Sanja pisala, već da je moj stav i pristup drugačiji.

    Jovana ne mora da ide na trening, ali želi i voli, pa čak i kada ustaje ujutru u 7 da bi u 8 bila na stadionu. Ja ne moram da je vodim, ali volim i želim i lepo mi je zbog toga. Razumeš.

    Kada deca shvataju da se nešto mora, onda je to uvek nešto što se teško voli.

    Свиђа ми се

  15. Zubarice, tvoji komentari su otišli na odobravanje, ko zna zašto. Nije namerno, izvini.

    Kad smo već zube pomenuli. 🙂 Naravno da treba zubi da se peru, ali ako je pod moranje, onda se to ponekad i zaboravi ili se samo malo „trljne“. 🙂

    Mi smo od pranja zuba napravili odličnu zabavu, tako da taj „posao“ predstavlja zadovoljstvo i ne zaboravlja se.

    „Hvala, molim lepo, dobar dan..“ i tako to…deca uče gledajući i slušajući svoje roditelje. S obzirom da se ja i psu zahvaljujem, onda ne moram ništa drugo da ti kažem. 🙂

    Na kraju to što kažeš za svoju decu, e to je pravi rezultat. Ono što se postigne na kraju i kad se crno na belo vidi da su preduzete mere, pa ma koje bile dale dobar rezultat.

    Hvala na komplimentu, slatka su nam dečica, a do sada mogu da se pohvalim da i moje metode donose dobre rezultate. 😉

    Свиђа ми се

  16. Baklavice tvoj komentar mogu da potpišem i ja. 🙂

    Свиђа ми се

  17. Neno nažalost ne postoji škola za roditelje, pa svako od nas se dovija na razne načine. U svakom slučaju svi mi radimo kako najbolje umemo i kako mislimo da je najbolje. 🙂

    Свиђа ми се

  18. Miljo pričam, pričam… omutaveću na kraju. Što ozbiljno, što kroz igru i nadam se iskreno da će zapamtiti bar jedan deo, jer i toliko će im biti dovoljno. 🙂 Hvala na savetu.

    Свиђа ми се

  19. Magi čini mi se da to za četvoro dece napisah negde ranije. 🙂

    Preispitujemo se, preispitujemo, mućkamo glavama, ovako, onako, drž’ ne daj, trudimo se kako znamo i umemo i nadamo se da ne grešimo mnogo. Takav nam je ovaj „posao“. 🙂

    Свиђа ми се

  20. Charobna, bojim se da nisi pažljivo čitala izmedju redova kod mene i da je sve u suštini priča – baba šumom, deda drumom. Takodje, da si povezala sve tekstove o deci i našim doživljajima sa njima (a koje jesi čitala), shvatila bi da smo malo dalje otišli u vaspitavanju dece od reči moraš. Ta reč korištena je kod mene u postu direktno, a u životu preneseno, sem u izuzetnim situacijama kada i bukvalno. I dalje, apsolutno ovo što pišem nema veze sa pravdanjem, jer nisam dužna da ikome opravdavam svoje metode…sem svojoj želji da našoj deci bude što bolje, ako neko mnogo razgovara sa svojom decom – tu smo. O svakom problemu i neproblemu. O svakoj tuzi….do u dubiozu. No – da ti pravo kažem, grešim – jer za Borisov uzrast mi je upravo dečiji psiholog u školi i poznavajući njega rekla, da su sada godine kada mu se odsečno treba reći – moraš. Ako pita zašto? Odgovor treba da bude zato što ja tako kažem. No eto…tu sam omanula, to nam najčešće ne podje od ruke nego se udubim…..

    Свиђа ми се

  21. Sve se svodi na to da se mora, no, samo je igra reči u pitanju.
    Ako ja sve hoću i mogu, onda to sve MORATE i vi. Znači, možete se igrati do mile volje, ali MORATE skloniti igračke. MORATE naučiti da postoje obaveze u životu, MORATE jesti, MORATE prati zube. Zašto MORAMO, zato što MORATE i tačka. Ma, ljudi božiji, milion puta smo pretresli sve to zašto i kako. Jednog dana će ukapirati zašto su MORALI. Zašto ja sada MORAM da radim? Zato što MORAM I TAČKA! 😕

    Свиђа ми се

  22. Eh, klinci… Shvatiće kad malo porastu i sami šta se MORA… Dok su mali zakon je to što ti kažeš 🙂
    Bar je tako bilo kod mojih roditelja…
    Blago deci koja mogu da rade to što oni hoće…

    Свиђа ми се

  23. Čarolija dopaad mi se tvoj pristup vaspitavanju jer i sama sam ostavljala slobodu izbora svojoj deci….Medjutim…svi imamo svoje načine u zavisnosti od našeg shvatanja života, i ni jedan nije sasvim dobar ili sasvim loš..

    Свиђа ми се

  24. Pa dobro Čarobna, ja ti napisah priču, i ohladila se već, svi je pročitaše osim tebe. Baš si neka.

    Свиђа ми се

  25. Nasa deca imaju veliki izbor, ali neke radnje i stvari bi trebale, ne moraju , nisu toliko naglasene ali bi trebale.
    Mozda ovo trebale zvuci ko MORAnje ali je tako i dok se ne osamostale imaju odredjene obaveze.
    Kao sto zena i ja imamo obaveze. Ne moramo, ali kasnije nam se olupa o glavu pa onda bude jos teze.
    Deca su dans kudi kamo oslobodjena mnogih obaveza koje smo mi imali. Nisu idejan, manje se igraju, vise zevaju u tehniku… Zato recimo meni smeta kada isteram decu napolje. Mene nisu mogli da uteraju unutra… Drugacije se vaspitavaju , odrastaju nasa deca…
    Sve sto se mora nije tesko,lol :)))))

    Свиђа ми се

  1. Повратни пинг: "Sve su to samo trenuci koji se pretvore u život" - Charolija | Džepna Venera blog

  2. Повратни пинг: vršnjačko nasilje, kriminal, droga, deca, ugrožena deca

Постави коментар

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.