Mala priča o maloj Mariji…mala Marija zaslužuje veliku priču

Više od mesec dana nosim u sebi priču o Mariji. Mala Marija. Nije ona mala. Veća je za glavu od moje Jovane. Moram bre, da se isplačem za tim detetom. Duša me boli. Jedna sasvim obična priča me je podsetila da u ovoj godini moram i da se isplačem. Hvala ti Suske. Pomerila si me svojom običnom pričom i podsetila, da ostavljam nešto nedorečeno.

Prvi razred je moja Jovana završila u Kraljevu. Teška godina za nas. Jako teška i jako srećna. Jovani se mama udala, ostala trudna, a igrom slučaja Jovana je već bila upisana u školu sa svojim starim drugarima u Kraljevu. Taj prvi razred će zauvek da obeleže putovanja Beograd Kraljevo, Kraljevo Beograd. Suza za suzom. Osmeh za osmehom. Osmeh za suzom. Hvala mojoj mami zauvek. Hvala mojoj Jovani.

Kako god, brzo nam je prošao prvi razred u toj rascepljenosti, u tim putovanjima, u tim …uh … ceo život će mi faliti taj ….samo naš prvi razred. Duša me boli. Ivana ko Ivana živi sada i ovde, što je bilo bilo je. Jovana ko Jovana, više joj i nije važno gde je nekada išla u školu. Blago moje.

Drugi razred. Beograd, Banovo Brdo, Banović Strahinja. Novi stan, novi grad, nova škola. Ako ste me bar malkice upoznali kroz sve moje tekstove, onda ste upoznali i moju Jovanu. Bar delimično, jer krv nije voda, a to dete liči na mene. Pametnija je od mene, lepša je od mene, o koliko je samo dobronamernija i tvrdoglavija, to ne umem da opišem. Moja drndulina. Poštujem je neizmerno kao ličnost. Ona je moj vodič. Znate li šta poštujem? Tamo gde sam ja bila plačipička, moja Jovana je borac. Nije što je moja, ali to dete je ličnost.

Kraj prvog polugodišta, drugog razreda. Odem na roditeljski. Učiteljica joj je stvarno dobra žena, ali…ali u knjižici joj je ovako napisala „zanemaruje tuđe osećaje i probleme“. Ne baš tako, ali slično nešto. U fazonu, baš je briga za sve što se oko nje dešava. Čekaj da se setim tačno. Ma šta da se setim… prenosno je rekla da je moje dete bezosećajno za tuđe muke i probleme.

Idem niz ono brdo i plačem. Jebe mi se za ocene. Kriva sam. Moje dete je postalo bezosećajno na tuđu muku. Kakva sam ja to majka? Jedva čekam ovaj sada roditeljski da vidim šta će sada da napiše kao utisak.

Moje dete je inače druželjubivo. Sitniš je, ali ume da vodi i ne da na sebe. Vole je deca. Tako da je u našoj kući tog drugog razreda, prodefilovalo mnogo njih. Drugari, drugarice, rođendani, telefonski pozivi i slično. Radovala sam se što voli da ide u školu, što ima dobro društvo, što nije zapostavljena, zanemarena. Uključila se u sve.

Roditeljski sastanci počinju i završavaju se sa kukanjem i vapajem učiteljice. „Družite se sa svojom decom. Pričajte, igrajte se…“ Ne razumem. Pa kad pogledam ljude oko sebe svi su super. Šta priča ova žena? Za nikog od roditelja ne bih rekla da ne ume da trči i smeje se sa svojim detetom. Mora da preteruje ta učiteljica.

Treći razred. Zabrinuti smo. Najlepše i najčešće društvo su joj Marko, Ana i Lara. Svi do dve godine starosti. Brat i sestre. I dalje rado ide u školu, sve je ok, po njenoj priči. Dolaze povremeno deca, ali sve ređe. Ne zove ih. Razgovaramo, o čemu se radi tu radi? „Mama, pa sve je u redu.“ Nije u redu. Znam da nešto nije u redu. Roditeljski sastanci, sa divnom učiteljicom, koja se trudi da zbliži i decu i roditelje. Sa divinim nasmešenim roditeljima. Ne menja se ništa, sem što moje dete odbija da se druži sa njima.

Jovanin 9. rodjendan. Pravimo žurku kući. Svi kažu, „ženo nisi normalna“. „Uzmite igraonicu.“ Ne. Želim da ih vidim ovde, sve. Želim da nam svima bude lepo. Želim da ih ja zabavim. Da pamte. Ja to umem i volim.

Sigurna sam da će pamtiti Jovanin rođendan, ali… !!! Ali bre!!! Apsolutno za sve na ovom svetu imam opravdanje, za decu posebno. Vika, vriska, dreka… ludilo. Pa tu i jesmo da ludujemo. Ali… uh…. Postoji tu jedan momenat koji me je strašno uplašio. Trenutak kada sam shvatila, zašto moje dete izbegava da se druži sa većinom njih. Ne znam u stvari koji je to trenutak tačno. Verovatno ceo utisak koji su ostavili na mene, je taj… da većina njih nikada neće biti normalna. Žao mi je što to moram da kažem, ali to jeste istina. Ja uvek govorim istinu.

Situacija. Tri dečaka. Guraju se, vrište, skaču kao nenormalni. Priđem „šta vam je, u čemu je problem?“. „Ma ništa, vatamo se za jajca.“ „Molim….Pa zar vas ne boli?“ „Mene ne boli…hihihihihi…baš mi je super.“ „Mene boli kad jako stisnu…hihihihihi.“ „Mene ne boli ni malo, baš mi je super…ja mogu da izdržim i kad me jako stisnu za jajce.“ …. „Jeste li vi pederi, pa se vatate?“ „HAHAHAHAHHAHA…. Nismo, ali kad neće devojčice, vatamo se sami…..HAHAHAHHAHAHA“!!!!

ŠOK! U najmanju ruku šok! Posmatram ostale. Posmatram Jovanu. Ljudi moji. Šta je bre ovo? Jovana sedi između svoje tetke i Jane. Gleda me tužno. Priđem. „Mama, a kada će da odu?“ „Nemoj mila, pa zvali smo ih.“ „Ma baš me briga vidiš bre, da su to luda deca. Želim da idu kući i da se igram sa Janom i Markom.“ Otišli su posle sat, dva…rodjendan je prošao. Ne, ne želim više takve žurke za svoje dete. Većina te dece uopšte nije u vinkli. Žao mi ih je…ali ne mogu ja da spasem ceo svet.

Nije mi više bilo čudno što su mom detetu najbolje društvo Jana, Marko, Ana i Lara. Braća i sestre. Što rođeni, što ne….bebe ili predškolci, to su bre naša deca. Vaspitana.

Ovo je ipak priča o Mariji. Jednoga dana, dolazi kući sa drugaricom. Nisam ih ranije viđala zajedno. „Mama niko neće da sedi sa njom. Sedi sama i svi je zezaju.“ Moja cura, naravno voli da ispravlja krive drine. Bože na koga li je?

Lepa devojčica, ta drugarica, nosi naočare, viša je naravno od moje Jovane, za glavu. Rekoh već da imam mišicu. Dve lepe devojčice. Ručale, završile domaći, zatvorile se u sobicu. Imaju tajne. Išle napolje, u park. Vraćale se. Devojčica svaki put kaže „doviđena“, „dobar dan“. Smejuljim se. Šta me pozdravlja 15 puta? Bila je, koliko je bila. Jovana je ispraća. Vraća se u stan i daje mi do znanja da je boli glava, da joj ne smetam, da je ostavim na miru u sobi.

Ja sam jedna dosadnuša. Naravno da je neću pustiti, dok ne utvrdim razlog. Marko spava, Ana stoji u dupku pored nas dve. „Šta je bilo Dragice? (draga pa Dragica).“ „Ma ništa, pusti me.“ „Ma kako ništa. Nešto te muči Milanka moja? (mila, pa Milanka).“ Bože što si ti dosadna žena. Nije mi ništa, pusti me na miru.“ „Dragice“ umiljavam se… „ti svojoj mami sve smeš da kažeš.“ „Smem, ali to je tajna mama. Rekla mi je tajnu, najveću.“ Pune se suzama, moje drage oči. „Reci mami. Znaš da sam ja tvoja čuvarka tajni, malih i velikih. Neću nikom reći.“ „Znaš mama,… molim te nemoj da kažeš nikom. Znaš mama, pa ona….“ „Šta je ona?“ „Nju svi zezaju u školi. Niko je ne voli.“ „Što bre? Baš je dobra i draga.“ „Ne znam što je ne vole, mama….znaš mama… nemoj nikom da kažeš…mama, bre….bre pa ona je usvojena.“ Plače moje dete. Plačem ja sa njom. Plačem i sada. „Kako bre mama neko može da ostavi dete? Vidi mama Anu. Ona je bila manja od Ane kad su je ostavili. Kaže da nisu imali para da je čuvaju. Ostavili je skroz, onako u domu. Usvojili su je kad je imala tri godine ovi sadašnji tata i mama, a nju mama svi zezaju u školi, a tajna je ovo što sam ti rekla. E neće ona da ima najružnije stikere. Sve ću ja da joj dam.“ Demonstrativno lepi u Marijin album najlepše svoje stikere i potapa ih suzama. „Kako neko može da ostavi dete, reci mi?“ O Bože… Kako svom detetu da objasnim ono što ni ja ne razumem. „i ko zna kako sada živi. Ja ću da skupim pare i da joj kupim ranac za školu, stalno isti nosi. I sve ću svoje stvari koje su lepe, a ne trebaju mi da joj dam.“ Prestani Ivana…trajao je taj razgovor, trajao i trajao…

Marija počinje redovno da dolazi kod nas. Jedva sam čekala da čujem utiske, Jovanine posete njoj. „Mama, pa ona ima divnog tatu. Pravio nam je palačinke, radio domaći sa nama, a onda smo se igrali. Ima tako lepe igračke.“ „Vidiš Dragice, da ponekad i ono što na prvi pogled izgleda strašno, može biti lepo i dobro. Da je nisu usvojili, možda bi živela u nekom domu i mučila se, ko zna kako.“ Radovala se moja Jovana, radovala se ja sa njima.

Odlazi Marija jednog dana kući. „Mama, ona je trebala da ide na neke časove glume i slagala je tatu da je bila, samo da bismo duže bile zajedno.“ Uh…. Mala Marija laže. Poseta školi nije ni malo bila ohrabrujuća, Marija svašta nešto laže. Moja Jovana da bi joj se što više približila je popustila u školi. Zezaju Jovanu u školi oni isti što se igraju sa jajcima. Zovu je ciganka, pikavac. Ne vole je više. Druže se njih dve i još dva muška „pikavca“. Moja mišica se busa. Ne da se. Brani drugaricu, koja je za glavu viša. Učiteljica kaže da nikoga ne sažaljeva i da za nikoga nema privilegije. Uh…zar će se moje dete samo boriti za jedno, jadno ostavljeno dete?

Rekla sam joj u petak da postoje ljudi koji lažu, da bi imali prijatelje, lažu ljudi i da ne bi ostali sami, lažu ljudi zbog svega i svačega. Jovana je u petak plakala kao velika. Samo je govorila. „Mama ja neću prestati da se družim sa njom. Neću mama nikada da je i ja ostavim.“ . Moja pametnica. Danas mi kaže. „Rekla sam Mariji. Ili će da prestane da laže ili ću prestati da je volim. Nisam joj rekla da nećemo da se družimo nego da neću da je volim. Znaš mama da neću ni da se družim, ako nastavi da laže, ali neće ona više da laže nikog, obećala mi je..“

Sigurna sam da vam ni deo osećaja nisam prenela. Sigurna sam da sam nešto propustila. Sutra je roditeljski, već danas u stvari…već je pola 5. Uh … baš me je mučila priča o Mariji. Jovana se neće odreći Marije, neće je ostaviti. Moja osnovna priča je da mora da joj objasi da ne sme da laže, jer prijatelji se ne lažu. Marija nije ni lagala prijatelja, lagala je roditelje, učiteljicu, okolinu. „Mama ona će sve tebi da kaže, rekla mi je. Za NG ćemo da zovemo njenog tatu i mamu, pa vi pričajte sa njima. Samo da znaš, neka me i zovu ciganka, ja neću prestati da se družim sa njom.“

Zanima me samo da ove godine vidim šta će učiteljica napisati u knjižicu. Ako bude napisala nešto slično kao prošle godine. „zanemaruje tuđe osećaje i probleme“, javno ću tu na roditeljskom da iscepam knjižicu na komadiće.

I još nešto sam sigurna. Deca se vaspitavaju do šeste godine. Ko god da je to rekao i utvrdio, bio je u pravu. Nismo sve vreme bile zajedno u prvom razredu, ali moja draga je već 26. oktobra napunila sedam. Bila je već vaspitana. Ma mislim da sam još tog istog 26. oktobra, 1999. kada sam je rodila, završila veći deo vaspitanja. Geni su čudo.

Posted on 30/12/2008, in NAŠA DEČURLIJA, SVAŠTA NEŠTO and tagged , , , , . Bookmark the permalink. 30 коментара.

  1. Ako se sećaš, pisala sam u maju mesecu dva teksta o predškolcima. O tome kako roditelji vaspitavaju svoju decu i kako deca sve i da hoće, i da su ne znam koliko jaka, ne mogu da se ponašaju drugačije od svojih roditelja, bar ne u tom periodu svog života.
    Ljudi odbacuju one koji se razlikuju od njih a zatim i deca odbacuju sve koji se razlikuju od njih.

    Imam sestru, dalje rodbinske veze, koju su na porođaju ispustili, preživela je ali sa posledicama. Da se to desilo roditelji su saznali u sedmoj godini njenog života.
    Posle ponovljenog prvog razreda, upisuju je u specijalnu školu. Završila je i srednju specijalnu, zaposlila se i radi. Ima dečaka od 14 godina.
    Celog života je bila podvrgnuta podsmehu. Sa njom se niko nije družio, nije imala sa kim da izađe u grad. Da prošeta. Ja sam bila ta koja je NIKADA, ali NIKADA nije odbacila. Meni nije bilo ispod časti da sa njom provodim sate igrajući se, šetajući, ponavljajući iste priče milion puta, … imala je problem sa pamćenjem.
    Kako god, ona je na kraju ipak uspela, uz pomoć svih nas koji živimo blizu nje da se koliko toliko socijalizuje i da vodi normalan život. Dete nije u stanju da vaspitava ali su zato i baba i deda i ujak, tu da pomognu. I izrašće u pravog momka.

    Sa druge strane, u komšiluku postoji, sada već odrastao čovek, koga su roditelji upropastili. Imao je problem sa školom, i umesto da ga roditelji upišu u specijalnu, i da mu obezbede kakvu takvu budućnost, oni su ga terali da pohađa redovnu nastavu. Jedva je prelazio razrede, društvo ga je odbacilo totalno. Nije uspeo da se zaposli, nije se oženio, jer njegov otac nije mogao da prihvati tu sramotu da mu dete ide u specijalnu školu.

    Te dve porodice žive na 200m udaljenosti, i moja sestra i on su generacijski blizu, jedna porodica je uradila sve da svome detetu omogući normalan život, dok je druga porodica, upropastila sopstveno dete ne prihvatajući ga. Sopstveno dete su odbacili.

    O odbacivanju dece sa nekim fizičkim nedostatkom bolje da ne govorim. To su tužne priče, teške priče. Na žalost i takvu jednu imam. Nikada se nikome nisam podsmevala, niti to smeju moja deca, to im ponavljam od dana rođenja.

    Na krju, ne znam da li je gore odbaciti dete i živeti sa njim, ili ga odbaciti i omogućiti nekome da ga vaspita i pomogne mu da postane čovek.

    Marija ima problem u komunikaciji sa ostlima, ima osećaj niže vrednosti jer je ona drugačija, ona je uscvojena. Ista je situacija i sa decom koja su odrastala uz jednog roditelja, prašta se samo razžstanak zbog smrti jednog od njih, ostalo ne.

    Društvo nam je takvo. A društvo smo svi mi.

    Još jedna priča, pa da prestanem.

    U Pirotu postoji „grbavi Marijan“, tako ga svi znaju, koji je odkad ja znam za sebe prosio na ulici da bi preživeo. Na stranu to što Opština nije preduzela ništa da ga zbrine.
    I kao dete, i sada, često sam mu ostavljala novac.

    Tada smo žurili, prošli smo pored njega ne ostavivši mu novac. Prošli smo 10 metara, moja Tijana me pita da li imam da joj dam 50 dinara, ja je pitam za šta će joj, ona veli treba mi. OK.
    Dam joj novac, ona se vrati da mu ostavi.

    Iskrena da budem, meni više ništa ne treba, time je pokazala sve što ja, kao roditelj, treba da znam.

    Mnogo je dece koja žive sama …. potpuno sama … i strašno mi je žao … 😦

    Свиђа ми се

  2. Sećam se tvojih priča, a i ovo sve što si ispričala… Život je presurov za tu decu. Drugačiju na neki način, ostavljenu…dobro je dok postoje oni kao što smo mi i naša deca, da im bar malo olakšamo. Toliko sam slaba na decu, da apsolutno svako dete mogu da razumem. Svi smo mi naši roditelji, ali kakvi su to roditelji koji svom detetu daju primer, da se razlike ne praštaju. Ti roditelji su nekada bili deca, išli u neke škole, družili se, stasavali… Šta se desilo sa ovim svetom? Zar su sve te godine nemaštine ostavile tako velike posledice? Razmišljam kako je to Marija drugačija, kada je tajna to da je usvojena? Zar se oseća napuštenost? Razmišljam da li da na roditeljskom povedem priču o svemu ovome. Nadam se da bi to možda moglo da prodrma te roditelje, da utiču na svoju decu. Mislim da je Marija ključ njihovog ponašanja jednih, prema drugima. Neizmerno verujem u tu decu, da mogu i da žele da budu dobri i plemeniti.

    Свиђа ми се

  3. plačeš ti, plačem i ja sa tobom . . .

    Свиђа ми се

  4. Nećemo više da plačemo, nego ćemo da damo sve od sebe, da toj deci nekako pomognemo, da i njima ovi praznici ostanu u nezaboravnom sećanju. 😀 Znam da ćeš i ti.

    Свиђа ми се

  5. Aurora Borealis

    Mislim da će se, nakon ove priče, svako setiti nekog takvog iz svog života…

    Neko poput Marije u mom životu je bio Milan.

    Odbačen od sviju jer mu je otac u par navrata bio uhvaćen u sitnim krađama. Npr. ukrao bi džak krompira s jedne njive, ili 3 lubenice s neke druge… Jednom lopov – uvek lopov, govorile su komšije. Al’ Milan je bio, i ostao, dobar dečko. Godinu stariji od mene, komšija par kuća dalje od moje…

    Kad bi on izašao da se igra na ulici, većina komšijske dece je odlazila kućama.
    Ja sam „povučena masom“ isto tako jednom otišla kući. Na tatino pitanje zašto sam se vratila kući, odgovorila sam mu da je Milan došao i da su svi ostali otišli.
    Pita me tata „A gde je Milan?“
    „Pa, on je napolju. Igra se sam.“

    „Jel’ Milan tvoj drugar? Jel’ ti učinio nešto loše?“

    Sećam se da sam tada prvi put osetila šta znači kad obrazi počnu da se crvene od stida…
    I sećam se kako se tata nasmejao i rekao mi da Milanov otac jeste ukrao par puta ali da je vredan čovek, i da ako mi je Milan drugar ne smem da slušam šta drugi pričaju, dok god je on dobar prema meni.

    Milan i ja smo drugari i dan danas. Izrastao je u divnog, vrednog i poštenog muškarca.
    Ne srećemo se više toliko često, al’ uvek se jedno drugom obradujemo kao da nam je i dalje 7-8 godina.

    Sa ostalom komšijskom decom jedva da razmenim Dobar dan. Oni su vrlo brzo pokazali svoja prava lica, za razliku od Milana koji je znao da ceni pravo drugarstvo.

    Свиђа ми се

  6. Da Aurora, nažalost svi mi imamo po neku Mariju ili nekog Milana. 😦

    Свиђа ми се

  7. Na stranu tuzne price, da te pitam, sto dva puta napisa isti tekst, ili je to kod vas blizanaca normalno, sve duplo pa i vise? 😛 🙂

    Свиђа ми се

  8. Meni se čini da nisam dva puta, a možda i jesam… ili ipak nisam. 😀

    Свиђа ми се

  9. Procitah, ostadoh bez teksta, jer kao sto rece, takvih prica nazalost ima u drustvu na globalnom nivou – ima toga i u Americi i u Engleskoj, svuda.
    Sto se tice tih decaka, sto se na taj nacin igraju – vatajuci se i stezuci svoja jaja, mislim sta reci, nego da normalno nije, kad oni od tolikog okruzenja i nacina za zabavu traze takvu zabavu. U moje vreme, mada sam ja mlad, igrali smo se rata – mozda danasnja ova deca s obzirom na okolnosti da je Balkan vec 20 godina u nekom ratnom stanju i da se svi ubijaju, traze neke nove igre, ali takva jedna je bas cudna.

    Tvojoj Jovani se divim, kao i tebi – vi ste stvarno jedna divna porodica, i zaista uzivam citajuci tvoje napisane tekstove.

    Srecna Nova Godina i Bozicni praznici. Kao sto rekoh, zelim svima puno zdravlja, srece i ljubavi, a sve ostalo ce samo doci po sebi. Puno pozdrava i citamo se u novoj godini.

    Tvoj verni citalac (ili citaoc, kako god),
    Ivan.

    Свиђа ми се

  10. Tvoja priča kao i komentar Šuške primeri su odbacivanja svake različitosti bilo da je to od strane društva ili, još gore, od strane roditelja, a toga ima jako mnogo. Od vas bih takav stav o ovoj temi uvek očekivala i volela bih da je takvih roditelja više. Nažalost, veoma ih je malo. Mogla bih da navedem bar tri primera iz razreda moje ćerke. Jedan od njih je devojčica koja je starija od ostale dece, jer je zbog operacije na mozgu kasnije krenula u školu. Od početka je bila predmet raznih podsmeha i odbacivanja i pored učiteljice koja se zaista trudila da i ona bude prihvaćena. Nikada nisam govorila ćerki kako da se ponaša prema njoj i šta da radi ili da ne radi, jer ni sama nisam znala da se ta devojčica, sem po visini, još po nečemu razlikuje. Proletos, na kraju trećeg razreda, kada su se vratili sa rekreativne nastave, ta devojčica prišla je meni, zagrlila me i rekla mi da je moja ćerka bila jedina dobra prema njoj.
    Možda je deo objašnjenja u tome što otac moje ćerke, moj bivši muž, ima manji urođeni fizički nedostatak na ruci, ali iskreno sumnjam da je to bilo presudno. Onoliko koliko je pitala objašnjeno joj je. Nikada nije videla ni mene ni njega da se bilo kome rugamo, naprotiv. Videla je to od druge dece, ali nije prihvatila takvo ponašanje. Ne znam kako od dece napraviti ljude koji druge ljude ne gledaju kroz razlike i hendikepe, niti ih odbacuju zbog toga, sem ličnim primerom.

    Свиђа ми се

  11. Mene zanima, zasto se onda kaze da treba biti kao dete, jer deca umeju da budu jako surova i zla?
    Znam da ide sve iz kuce, ali dobro vaspitanje postade manjina…

    Свиђа ми се

  12. Ne volim sto sam ovo nocas procitala, sad imam knedlu u grlu i leci cu s njom…

    A podseti me, moja cerka je u obdanistu imala decaka koji je imao problem sa morotrikom i govorom, odbacen, izvrgnut ruglu… I onda jednog dana vaspitacica isprica kako je moje malo, pametno dete odrzalo predavanje deci da treba da ih bude sramota i da zamisle kako bi njima bilo da niko nece da se igra sa njima. Bila sam tako ponosna sto je tako mala shvatila da ne postoje manje vredni ljudi vec samo drugaciji… Cuju se i danas a ja sam jos ponosnija sto je moje dete izraslo u devojku koja vise voli da se druzi sa obicnim, drugacijim, ljudima, sto nije okrenuta spoljasnjosti, nego sa onima koji nisu u vinklu ali su u trendu.

    DA ne duzim, postoje i divni ljudi, pa kad budes imala vremena procitaj…

    http://shadow.blog.co.yu/blog/shadow/generalna/2008/12/10/

    Свиђа ми се

  13. Nesto me ne slusa link, prica je dole zove se

    Jagoda, Dunja, Visnja

    Свиђа ми се

  14. po meni nije krađa kada neko ukrade hranu . . .
    jadan taj čovek koji mora hranu da krade :((((((

    Свиђа ми се

  15. naravno da ćemo dati sve od sebe :))) i to ne samo za praznike . . .

    Свиђа ми се

  16. Drvena jadni su oni koji zamere čoveku koji krade hranu. NIKADA neću moći da razumem ženu koja može da ostavi ono što joj je ispod srca raslo.

    Volela bih da mogu više da pomognem, verovatno ću u budućnosti moći, ali za sada napuštenoj deci koja su u domu mogu samo da pošaljem bebeće stvari. Pomislim sa koliko ljubavi sam sopstvenu decu oblačila u te divne bele, plave, roze zekice, benkice i pelenice… Kada bi samo sva ta ljubav mogla da se prenese na te stvari, pa kada ih obuku oni mali napušteni, osete bar mrvu te moje silne ljubavi.

    Свиђа ми се

  17. Hvala ti Ivane na lepim željama, znam da su iskrene. Nije u našoj porodici sve idealno, naravno da nije. Nigde nije, ali trudimo se da deci prenesemo sve ono dobro što leži u nama. Srećna sam što bez imalo skromnosti mogu i smem da kažem, dobri smo ljudi, pa će nam valjda i deca biti dobra.

    Свиђа ми се

  18. Lost potpuno si u pravu, svi smo mi „naši roditelji“, tako su i naša deca mi. Nije mi samo jasno, ma…svašta nešto meni nije jasno.

    Свиђа ми се

  19. Zelena kao što rekoh u tekstu, deca se vaspitavaju do šeste godine. Posle šeste godine oni su ono što su njihovi roditelji. Postaju ličnosti. Jesu deca nevina i dobra, duša im je neokaljana dok ne zađu u neke godine. Gledam mog Marka. Toliko dobronamernosti, topline u njegovom pogledu, osmehu, on sve obara sa nogu svojom dobrotom. Idi Marko baci papir u kantu, on otrčkara i baci. Popije svoj sok i onda čašu nosi u sudoperu. Spavam ujutru, a on me otvorenim dlanom mazi po obrazu. Dođe stane iza Ane koja je u dupku i zagrli je, ljubi u glavu. Kaže cigi cigi. Ljudi na ulici mu pruže ruku, a on dotrči i otpozdravi. Ako mu se sviđaš, a prvi put te vidi, on dođe i uglavi ti se u krilo. On još uvek govori samo sebi znanim jezikom, ali njegovo ponašanje govori umesto njega. Mislim da kada ljudi kažu da treba biti kao dete i misle na decu u tom uzrastu.

    Свиђа ми се

  20. Mahlat pročitala sam Jagoda, Dunja, Višnja… potresena sam. To što je tvoja ćerka kao mala uradila u obradiništu je nešto što samo potvrđuje moje mišljenje o tebi. Rado bih se družila sa tobom, bez straha da ćeš me povrediti, bilo kako. Opet kažem naša deca smo mi, a gledajući našu decu, drugi ljudi mogu da vide kakvi smo mi sami.

    Свиђа ми се

  21. Charolijo, pazi se mahlat, kad ti kazem bre 😉 :p

    Свиђа ми се

  22. Ma Mahlat je čudo jedno neviđeno. 😀

    Свиђа ми се

  23. electrasdreams

    Uh, kud procitah?! Pomozimo jednom, pomogli smo mnogima, moje je geslo, ali na svaku surovu deciju sudbinu hocu da crknem, jer znam sa kakvim „alama“ se ta deca bore. Skoro da ne volim sto i svom detetu usadih to osecanje, namucice se sam sa sobom, ali ako. Ne volim, ali nije mi zao.

    Свиђа ми се

  24. Da,Charolija,takvih zivotnih prica je beskonacno mnogo. 😦
    Lice po mnogo cemu jedna na drugu.Sve polazi od situacije u kuci.Kao sto se od jezgra familije siri ljubav,na isti nacin se siri i mrznja.Prije nekog vremena sam negdje na netu vidjela fantasticnu karikaturu na temu kruzenja nezadovoljstva.Na prvoj slici se vidi covijek koji sjedi u svojoj kancelariji,zatrpan papirima,dok mu sef stoji nad glavom i pridikuje.Sljedeca slika prikazuje tog istog covjeka,kako je dosao kuci(nadrdan) i kako se verbalno istresa na zenu.Treca slika,zena u bijesu istresa svoju frustraciju na dijete. I konacno na posljednjoj slici,taj djecak stoji na ulici i suta psa. ????? Hm,hm,hm! Predmet za razmisljanje,zar ne? 😦
    I ljubav i mrznja se sire kao krugovi na vodi.Dovoljno je samo baciti jedan izliv osjecanja i krugovi se sire.To je ta karikatura fantasticno prikazala.
    Zato mi kao roditelji moramo biti svijesni,kakav smo uzor nasoj djeci. Mozemo im govoriti sta hocemo,ali ako to nije poduprijeto dijelom,nista od dobrog vaspitanja.Djeca se ogledaju u nama i zato treba da smo odgovorni kakvu atmosveru stvaramo oko sebe.

    I jos nesto,najcesce oni koji zezaju i zadirkuju drugu djecu su ustvari i sami beskonacno nesretni i izfrustrirani.Jedini nacin da se rijese svojih osjecanja manje vrijednosti je da nadu nekog na koga ce usmjeriti fokus i ciji ce mozda vidljivi nedostatak,biti sredstvo za makar privremeno otklanjanje svoje mizerije.

    I onda ne mogu a da se ne vratim na gore opisanu karikaturu. Ima logike!

    Свиђа ми се

  25. Uh Elekra… ne znam da li se mi tu puno baš i pitamo, naša deca gledajući nas, sama postanu takva, kao mi. Rekoh na kraju da su geni čudo. 🙂

    Свиђа ми се

  26. Afroditta… naravno da ima logike. Da taj isti tata sa karikature dođe kući i svoje probleme sa posla ostavi na poslu, osmehne se, izljubi ženu, decu…taj krug bi se širio na sasvim drugu stranu. Na pravu stranu. I sve to bi dovelo do dečaka koji mazi psa na ulici.

    A to kakav smo uzor…upijaju kao sunđeri. Negde već rekoh da je Marko gledajući nas, naučio da papiriće baca u kantu. Kada presvlačim Anu, pa mi obe ruke zauzete imam običaj da pelenu, samo bacim pored kante, da bih je kasnije sklonila. Video je to par puta, možda samo i jednom…papiriće baci u kantu, a pelenu baci pored kante. Na sve moramo da pazimo. Nije stvar u tome gde će on šta da baci, već mi daje očigledan primer, da me kopira u svemu, a tako je mali. Za veću decu onda ne moram ni da navodim primere. Čak i male stvari koje nam se u nekom trenutku ne čine važne, jesu važne.

    Свиђа ми се

  27. Draga moja tek danas procitah ovu pricu, i bas sam duboko dirnuta….Tvoja Jovana je jedno malo zalto sa velikim srcem i dusom….
    Vaspitanje! Sve se vidi na prvi pogled i koliko vremena roditelji provode sa decom (ne po duzini , nego kvalitetu)i koliko polazu na to da im dete bude uljudno i normalno vaspitano…. Moral je na dnu, i ne samo kod nas u Srbiji nego i u austriji…i to postaje sve veci problem, jer ovi lepo vaspitani su na zalost u manjini…pa trpe!
    napisacu ti jos nesto na pp…
    pozz

    Свиђа ми се

  28. Kako li sam ovo previdela? 😯
    Ovakve me price toliko dotuku, najvise zbog sopstvene nemoci da promenim stvari (mislim, globalno, u ovom bolesnom drustvu). Na zalost, skola u kojoj radim puna je ovakvih i slicnih prica. Mnogo gladne, bose i gole dece, ali bukvalno. Napolju minus, a ono dodje u kratkim carapicama i iscepanim papucama ili sandalama. Muka. Roditelji nigde ne rade, nemaju nikakva primanja, dece obicno 5, 6, 7… A onda slusam naseg predsednika opstine kako nema para u budzetu ni za sta, sem za njihove dzepove, „besplatne“ koncerte prvog menadzera Evrope i slicno. Uh! Dodje mi da puknem.
    Ono na sta sam ponosna (bez lazne skromnosti) je da sam svu moju decu (skolsku) naucila da budu normalni ljudi, svi se i danas druze bez razlike sta je kome tata i ko koliko ima, ili kako izgleda. To je po meni najvaznije sto ucitelj treba da usadi deci – da budu ljudi. No sad dok se prisecam dece, shvatih da je moja prva generacija na zavrsetku fakulteta!!! 😯 Au, al sam matora!
    Ono sto tvoja deca imaju (ja cvrsto, optimisticki verujem) ponovo ce jednog dana preovladati u ovom usranom nasem drustvu. Pa iako im nece biti uvek u zivotu lako, vise volim da izrastu u takve ljude (sto sam nadam se i svojoj deci usadila) nego ovakve nakaradne. A mame ce biti rame za plakanje kad zatreba. 😉 😛

    Свиђа ми се

  29. Sanja i ja živim u nadi da će dobro, pobediti zlo, kao u bajkama. Život nije bajka, ali duboko verujem da će biti bolje. Ne mogu drugačije da podnesem sve to, sem da živim u nadi. Divno što se tvoja školska deca lepo druže i slažu, bez obzira na razlike, a tvoja rođena deca ne sumnjam da će postati dobri i veliki ljudi, pored roditelja kakve imaju. 😀

    Свиђа ми се

  30. slucajno sam nasla ovu pricu na net-u i moram reci da me je duboko dirnula.
    Ovoj djevojcici koja nije zeljela napustiti drugaricu svaka cast, jer rijetko tko bi bio spreman na to.
    Znam to jer sam i sama prolazila roz ponizavanja u 7. i 8. razredu.
    Jednom djetetu nije lako prihvatiti nacin na koji ga okolina nekada gleda, a sve sto to dijete treba je podrska, topli razgovor i puno ljubavi.
    Ova prica je predobra jer dokazuje da odrasli trbaju uciti na greskama djece.

    Свиђа ми се

Постави коментар

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.